Mlađe brončano i željezno doba – počeci naseljavanja ljubljanske kotline

Zbog iznimnog zemljopisnog položaja Ljubljanska kotlina je već od davnina privlačila ljude za trajno naseljavanje. Prvo naseljavanje užeg područja današnje Ljubljane zabilježeno je krajem 2. tisućljeća p. n. e. (mlađe brončano i željezno doba). Krajem 13. stoljeća  p. n. e. naseobinu na dvorskom brežuljku izgradili su nositelji kulture polja sa žarama. Narod čija nam etnička pripadnost nije poznata, nazivamo  po načinu pokopa, jer su  preminule sahranjivali u žarama. Arheolozi pretpostavljaju da su ti narodi na brežuljku imali naselje, stoga ne isključuju ni pretpostavku da su preminule na onaj svijet prevozili preko rijeke Ljubljanice. Uslijed kasnijih rekonstrukcija i građevinskih pothvata, naseobina na brežuljku ostala je neistražena, ali su njen osnovni oblik utvrde rekonstruirali na osnovu sličnih naseobina po Sloveniji. U pravilu su bile sastavljene iz dva dijela, manjeg utvrđenijeg i većeg, koje je dijelio nasip. Fortifikacije su bile utvrđene djelomično obrambenim nasipima, a djelomično palisadama. Stambene objekte su sačinjavali drveni zidovi, ispleteni od pruća i ožbukani ilovačom. Obično su kuće imale jednu ili dvije prostorije sa ognjištem oko kojeg su se skupljali  u slobodno vrijeme i za vrijeme nepogoda.

Sudeći po peludnim analizama, nositelji kulture polja sa žarama su na brdu našli dovoljno pogodnih površina za poljoprivredu i ispašu.  U  šumama  su se snabdijevali drvima i divljačju za  prehranu, osim toga uz obale rijeke Ljubljanice živjelo je mnoštvo ptica, a u vodi je bilo i dovoljno ribe. Dvorsko brdo (376 m) našim precima nije nudilo samo sigurno utočište, već i učinkovit nadzor nad riječnim prometom.

Prapovijesne naseobine doživjele su svoj vrhunac u 9. i 8. stoljeću p. n. e.,  zatim su postupno počele  slabiti. Dolaskom Kelta i kasnije najezdom Rimljana, ovo uporište više nije imalo ni gospodarske, ni kulturne moći.

 

Rimsko doba - Emona

Kontinuitet naseljavanja nas vodi u doba Rimskog Carstva. Na lijevoj obali Ljubljanice su 1. i 14. rimska legija osnovale vojničko uporište (između 100. i 50. godine p. n. e.), a 14./15. godine n. e. grad Emona je dobio zidine.  Grad je  imao oko 6.000  stanovnika, većinom trgovaca, obrtnika, dužnosnika i umirovljenih vojnika. Arheolozi još ne znaju  da li je tada na brdu bilo vojničko uporište ili čak hram. Ostaci iz rimskog doba sežu u razdoblje od 1. do 4. stoljeća n. e. Na dvorskom brdu nažalost nisu pronađeni nikakvi tragovi arhitektonskih ostataka iz rimskog doba. Nakon najezde Huna  u 5. stoljeću n. e.,  grad Emona je bio srušen.  Sporedno upotrijebljene rimske ostatke još danas nalazimo uzidane u dvorskim zidinama (poput spolija); uzidali su ih u 15. stoljeću. U razdoblju između pada utvrđenog rimskog grada (5. stoljeće n.e.) i ranog srednjeg vijeka ostaje praznina, jer o slavenskom vremenu još ništa nije znanstveno utvrđeno.

 

Srednji vijek - Laibach

Ljubljana (na njemačkom Laibach) se na povijesno područje ponovno vraća 1106. godine, kada koruška plemićka obitelj Spanheim nasljeđuje vlast od porodice Breže-Selški , a time i posjed Ljubljanskog dvorca.  Na brdu gdje se danas nalazi dvorac, je u ranom srednjem vijeku stajala drvena utvrda, a među pronađenim gradivom ističu se i dva olovna novčića iz 1164. i 1183. godine, koji su najvjerojatnije iskovani upravo u Ljubljanskom dvorcu. U 13. stoljeću je tzv. Spainheimski dvorac stajao iznad Gradskog trga ili tadašnjeg  Grada.

Za precizniji uvid u to razdoblje smo nažalost zbog kasnijih prerada ovih skromnih ostataka ostali prikraćeni. Rezultati iskopavanja nam zasigurno potvrđuju da je riječ o najstarijoj zidanoj  tvrđavi. Na osnovu dokumenta o darivanju pohranjenog u arhivu Kanoničkog zbora u Udinama u Furlaniji, Ljubljanski se dvorac prvi puta spominje u razdoblju između 1112. i 1125. godine. U dokumentu koruškog vojvode Bernarda Spenheima izdanom 1220. godine, je zapisano: »in palacio nostro Leibach«, što se vjerojatno ne odnosi na sam dvorac, nego na prebivalište. U nekom dokumentu  iz 1234. godine spominje se dvorac i ispod njega grad opasan zidinama, a 1256. godine (već u zrelom srednjem vijeku) on se navodi kao »castrum capitalis ... Laybach«. O tome da su plemići radije boravili u Dvorcu nego u gradu, nisu pronađeni nikakvi materijalni dokazi, zato možemo samo pretpostavljati da je dvorac plemićima služio i kao rezidencija. Smrću Ulrika Spanheimskog  1269. godine završilo se 150-godišnje razdoblje vladanja te obitelji. Slijedeće godine dvorac i grad su doživjeli svoju prvu poznatu vojničku kušnju, kada je posjed obitelji Spanheim preuzeo češki kralj Otokar II. Přemysl.

 

15. stoljeće - Habsburgovci i provale Turaka

U razdoblju koje je trajalo nešto manje od stotinjak godina, dvorac je mijenjao vlasnike sve dok 1335. godine pokrajinu Kranjsku nisu naslijedili Habsburgovci. Utvrđivanje  dvorca  u 15. stoljeću je bilo osobito važno zbog provala Turaka; Turci su na gradska vrata prvi puta pokucali 1415. godine. Utvrđivanje dvoraca po Kranjskoj je zapravo i bilo jedna od posljedica turskih upada. Izgradnja i obnova dvorskih zidina bili su briga pokrajinskog kneza. Ljubljana ga je dobila 1416. i 1448. godine te ponovno 1463. i 1478. godine. U razdoblju vladavine pokrajinskog kneza i ujedno austrijskog cara Friderika III. Habsburškog (car 1452-93), su zahvati rađeni u 15. stoljeću, u potpunosti promijenili prvobitni  izgled dvorca. Stara utvrda obitelji Spanheim srušena je skoro do temelja, a na njenom mjestu uzdignuta je nova sa nepravilnim tlocrtom kasne srednjovjekovne utvrde, koju u našim krajevima zastupa i tradicionalni, netalijanski pravac. Fortifikacija je prilagođena novom streljačkom oružju, cjelokupni kompleks dvorca su proširili  i nanovo  sagradili  Peterokutnu  kulu koja je povezivala vanjski dio Dvorca sa pokretnim mostom iznad obrambenog  jarka.

Jedan od najstarijih i još uvijek sačuvanih dijelova dvorca iz 15. stoljeća je kapela svetog Jurja, posvećena 1489. godine, a kasnije i barokizirana. Kulu Padav (ili današnje Šance) koju je sagradio pokrajinski knez 1496. godine, su u drugoj polovici 16. stoljeća povezali sa zidinama u jedinstvenu dvorsku utvrdu. Katastrofalni potres 1511. godine je oštetio cijelu pokrajinu, dok je novi kompleks dvorca ostao nepovrijeđen.  Godine 1515 polihistor Janez Vajkard Valvasor izvješćuje o seljačkoj buni; seljaci su napali i dvorac ali  tamošnja gospoda je njihov napad uspješno odbila.

Ostale zgrade u kompleksu Ljubljanskog dvorca, osim obodnih zidova, dvorske kapele i kutnih kula, uzdignute su u 16. i 17. stoljeću. Uzduž zidina su bili boravišni dijelovi za pokrajinskog  guvernera, a dvorište je služilo za okupljanje pokrajinske plemićke vojske. Građevinsku djelatnost vodili su pokrajinski guverneri – sve poznata i slavna imena u povijesti: Lenkovič, Lamberg, Auersperg, Kacijaner, Thurn … Zbirka s imenima se danas  čuva na stropu Dvorske kapele koga  su 1747. godine oslikali sa šezdeset grbova pokrajinskih  guvernera.  Obnovljene prostorije s imenima u Ljubljanskom dvorcu podsjećaju na nekadašnju rezidenciju pokrajinskih  guvernera; dvije  odaje, nazvane Staleška dvorana i Palacij, mogle bi doista i poslužiti kao plemićki boravišni dio u dvorskom kompleksu.

 

17. i 18. stoljeće – vojničko skladište, vojarna i vojna bolnica

Sredinom 17. stoljeća  dvorac je izgubio ulogu tvrđave i rezidencije,  s čime je započelo i njegovo postupno propadanje. U njemu se nalazilo vojno  skladište pa je dvorac, umjesto da je štitio stanovnike i grad ispod sebe, zapravo sve njih ugrožavao. Za vrijeme svake oluje, gradu je prijetila velika opasnost od udara groma u jednu od kula s barutom. U dvorcu su se nalazile čak dvije kule, carska i pokrajinska,  sa velikom  zalihom  baruta. U povijesti Ljubljanskog dvorca su se takve nesreće s požarima doista i događale (1630, 1686, 1737). Građani su se silno prestrašili velikog požara 1774. godine, koji se proširio po cijelom gradu te tako ugrozio i pohranjeni barut.

Krajem 18. stoljeća, između 1793. i 1796. godine, bečka administracija je smatrala  da bi dvorac bilo najbolje srušiti, a građevinski materijal prodati. Tome su se usprotivili kranjski pokrajinski staleži i pokrajinski odbor, pa je ipak prevladalo mišljenje da dvorac treba sačuvati. Te polemike je prekinuo dolazak Francuza u proljeće  1797. godine, kada je francuska vojska po prvi puta zauzela Ljubljanu i zatim, ponovno 1809. godine. U vrijeme Napoleonovih Ilirskih provincija (1809 - 13) su se na dvorcu nalazili vojarna i vojna bolnica.

 

Od 19. stoljeća do kraja 2. svjetskog rata - kaznionica i zatvori

Nakon povratka Austrijanaca 1815. godine, dvorac je pretvoren u kaznionicu za zatvorenike iz Kranjske i Koruške, osuđene na kaznu do deset godina teške tamnice. Kaznionica je u dvorcu s preskokom djelovala u razdoblju od 1848. do 1868. godine, te do uskršnjeg potresa 1895. godine. U kaznioničkom razdoblju je dvorac doživio mnoštvo rekonstrukcija i adaptacija. Središnje dvorište, zasađeno kestenima, služilo je zatvorenicima za svakodnevnu rekreaciju. Za vrijeme Prvog svjetskog rata u dvorcu je najprije bio zatvor za političke osuđenike (1914. godine se u njemu u svojstvu opasnog političkog protivnika Austro-Ugarske našao i slovenski književnik Ivan Cankar), a od 1915. do 1918. godine i karantenska postaja za talijanske vojne zarobljenike. Za vrijeme Drugog svjetskog rata u dvorcu su se najprije smjestili talijanski zatvori, a nakon kapitulacije Italije i njemački.

Umjesto stare obrambene kule  su 1848. godine  nadogradili  današnji vidikovac sa satom, koga su 1980. godine obnovili  i ponovno nadogradili. Za sudbinu dvorca bila je važna  1905. godina. Za vrijeme vladavine gradonačelnika Ivana Hribara, dvorac je otkupila gradska općina. Namijenili su ga kulturnim ustanovama, a zbog nedostatka stambenog prostora , djelomično su ga  preuredili i u stanove. Najpoznatiji nacrt obnove Ljubljanskog dvorca izradio je arhitekt Jože Plečnik, ali ga nažalost nikada nije ostvario. Potpuna rekonstrukcija dvorca započeta je nakon 1964. godine, kada su stanove u gradu dobili njegovi zadnji stanari.

Sažeto po: J. Stopar: Sprehodi po stari Ljubljani, B. Reisp: Ljubljanski grad, J. V. Valvasor: Slava Vojvodine Kranjske, P. Štih, V. Simoniti: Slovenska zgodovina, Mestni muzej Ljubljana: Urbani razvoj Ljubljane.