Dvorski prostori

Nakon odlaska Francuza 1813. godine, srušena je (a možda se zbog dotrajalosti srušila i sama) prvobitna obrambena kula - Kula svirača, a dvije godine kasnije su na mjestu stare kule podignuli drvenu kulu za dojavu požara.

Vidikovac

Nakon odlaska Francuza 1813. godine, srušena je (a možda se zbog dotrajalosti srušila i sama) prvobitna obrambena kula - Kula svirača, a dvije godine kasnije su na mjestu stare kule podignuli drvenu kulu za dojavu požara. Zatim je, u razdoblju između 1845. i 1848. godine, stara drvena kula zamijenjena novom, kamenom. U novoj kuli je boravio i stražar, koji bi topovskom paljbom obznanio da je u gradu buknuo požar. Današnji vidikovac je 1982. godine povišen za 1,2 metra, pa se vidik na gornjem odmorištu nalazi točno na 400 metara nadmorske visine. 2009. godine Vidikovac je ponovno obnovljen, a između ostaloga povišen je i obrambeni zid na njegovoj osmatračnici . Danas kula više nije u funkciji protupožarne zaštite, već je jedna od najposjećenijih razglednih točaka.

Kula svirača

Prvobitni ulaz u kulu se nalazio na sjevernoj strani dvorca pokrajinskog kneza. Sa ulazne strane je imao pokretni most. Spomenuti ulaz koga su nadogradili u Kulu svirača (prvi puta se spominje 1544. godine), stajao je ispred današnjeg Vidikovca. Prostor za gradske svirače se nalazio na drvenom hodniku oko kule, gdje su se svako prije podne, točno u 11 sati oglasila tri trombona i jedan kornet. Nije poznato kada točno je taj običaj prestao, ali spominje se u izvorima iz 16. i 17. stoljeća. Gradski svirači su ujedno bili i stražari koji su se brinuli o protupožarnoj zaštiti grada. Kada bi negdje buknuo požar, danju bi objesili crvenu tkaninu, a noću svjetiljku. Za vrijeme vladavine Francuza, Kula svirača je bila jako oštećena i dotrajala. Kasnije, 1848. godine, pored kule je sagrađen današnji Vidikovac.

Temelji datiraju u 15. stoljeće, od kule do gradske utvrde na današnjim Šancama prostirale su se zidine.

U razdoblju od 1946. do 1953. godine kula je obnovljena po nacrtima arhitekta Borisa Kobea (1905-1981). U prizemlju je bila postavljena pivnica, a na katu kavana. Kobe se osobito posvetio oblikovanju unutrašnje opreme od masivnog drveta (stolice, stolovi i pužoliko stubište). Zajedno s akademskim slikarom Marijem Pregljem (1913–1967) zasnovali su prijedloge za slikarije u tehnici sgraffito koje su potom zajedno i naslikali. Ideju za likovni izgled zidova u Kuli strijelaca autori su našli u motivima slovenskih narodnih pjesama i pripovjedaka. Autorski rad pojedinih priča moguće je razaznati pomoću slova K (Kobe) i P (Pregelj).

Konzervatorsko-restauratorski radovi na slikarijama u tehnici sgraffito otpočeli su već 2007. godine, a završili su u studenom 2008. godine. Radove je izvodio Zavod za očuvanje kulturne baštine Slovenije, Restauratorski centar, a vodio ih je akademski slikar Ljubiša Milić, restaurator savjetnik.

Cjelokupna građevinska obnova Kule strijelaca završena je 2012. godine. Obnovljene su sve razine, zajedno sa sgraffitima u ulaznom dijelu, je od 2013. godine počasno mjesto Vinske udruge sv. Urbana u Ljubljani s vinotekom svih godišta vina iz udruge vinara, a u gornjem dijelu kule smještena je restauracija Strelec.

Kula je od 16. stoljeću služila kao glavni ulaz u dvorsko dvorište i za obranu grada od napada sa južne strane.

S vanjskim svijetom su stanovnici dvorca bili povezani sa dva pokretna a mosta , položena iznad obrambenog jarka. S vanjske strane se uzdizalo umjetno brdo Lipnik, koje se rastezalo sve do razine ulaznih otvora. Još danas su očuvana dva od tih otvora , veći za kočije i konje, a manji za ljude. Vidljive su i različite linije gađanja, jer je utvrda bila prilagođena novijem oružju. Na katu se nalazio stan stalnog stanara tvrđave - upravitelja dvorske zgrade.

Današnja obnovljena kula nema katova i ima otvoreno krovište. Namijenjena je za izložbe, manje koncerte i kazališne predstave.

Između Staleške dvorane i Palacija je u nekadašnjoj ulaznoj kuli, na dva kata imala svoje prostorije vladarica dvorca.

U kuli su u 15. stoljeću bile namještene dvije manje sobe za stanovanje s povezanim stubištem. Iz arhivskih zapisa nam je poznato da je obje prostorije koristila vladarica dvorca; sobe su se dakako grijale.

U obnovljenim prostorijama se osjeća srednjovjekovni duh, a u cijelosti je očuvano i povezano stubište sa bordurama oko prozora, ugrađenih između katova.

Današnja staleška dvorana obuhvaća nekadašnje boravišne prostorije pokrajinskog guvernera u Ljubljanskom dvorcu.

Arhitektonski ostaci u dvorani svjedoče o postupnoj izgradnji dvorskih odaja, a zasluge za njihov nastanak pripisujemo pokrajinskim guvernerima iz obitelji Lamberg. U izvorima se spominju: gazdaričina izba, velika nova soba sa studiariumom, soba za služinčad i stražarska soba. Sve prostorije su se grijale, a pored izbe su bile uređene i sanitarije. Nekadašnje sobe su združene u jednu prostoriju, koja zajedno sa traktom, dodanim u vrijeme kada su u dvorcu bili zatvori, sačinjava Stalešku dvoranu.

U dvorani je 2008. godine priređen svečani objed za britansku kraljicu Elizabetu II. i vojvodu Filipa od Edinburgha.

Palacij je dvorana u kojoj je pokrajinski guverner priređivao svečane prijeme i gozbe; tu je gospodar dvorca obavljao svoje dužnosti.

Izvor riječi Palacij (latinski palatium – dvorac) potvrđuje da su te prostorije bile namijenjene reprezentaciji i ne boravku pokrajinskog guvernera. U razdoblju vladavine guvernera Herberta Turjaškog (1528–1575) taj prostor se opisuje kao oslikana dvorana – blagovaonica s okruglim stolom i dvanaest sjedala . Dvorana koja je bila obnovljena 2003. godine, sačuvala je duguljasti srednjovjekovni oblik sa četiri renesansna mola. Dvorana ima i maštovitu tehničku opremu (pokretnu višerazinsku pozornicu, pokretne stropne grede, skriveno osvjetljenje).

Za obnovu Palacija i obližnje Staleške dvorane je Biro Ambient (M. Kerin, M. Kregar, E. Ravnikar) nagrađen Plečnikovom medaljom za značajan doprinos razvoju slovenske arhitekture.

Hribarova dvorana iznad oružarnice tj. sadašnje Gostione Na Gradu je dobila ime po ljubljanskom gradonačelniku Ivanu Hribaru. Naziv počasnog građanina grada Ljubljane Hribar je dobio za izgradnju gradskog vodovoda.

Građani Ljubljane su ga za gradonačelnika godine izabrali nakon katastrofalnog potresa 1896. godine, a svoju funkciju je obavljao čak 14 godina. Za vrijeme njegove vladavine grad bilježi mnoštvo novih dostignuća: općina je 1905. godine kupila Ljubljanski dvorac, sagrađena je prva elektrana, u gradu se pojavio prvi javni električni prijevoz – tramvaj. Hribarova dvorana je najveća dvorana u dvorcu.

Oružarnica (prostorija u prizemlju) se nalazi između Peterokutne kule i Barutane. Pretpostavlja se da je bila sagrađena 1524. godine na želju cara Ferdinanda. Ovaj prostor je služio i kao konjušnica, žitnica i prebivalište vojske koja se okupljala u Ljubljanskom dvorcu. Danas je u nekadašnjoj oružarnici smještena Gostiona Na Gradu.

Jedan od najstarijih zidanih dIjelova dvorca je dvorska kapelica. Sudeći po carskom dokumentu iz 1489. godine, posvećena je sv. Juraju, sv. Pankraciju i sv. Heleni.

Prvobitni ulaz u kapelu do koje je vodilo trinaest stepenica je bio sa sjeverne strane i u uporabi je još i danas. Kasnije se u kapelu ulazilo sa južne strane. Prva gotska kapela je imala drveni strop, četiri gotski zašiljena prozora i emporu, s koje su gospoda mogla pratiti svetu misu. Ponovno je zidana u baroknom stilu, a 1747. godine su je oslikali grbovima pokrajinskih guvernera. U crkvenim prostorijama rijetko susrećemo slikarije svjetovnih sadržaja, stoga je ova kapela pravi europski biser.

Tijekom zadnje obnove kapele (1992. godine) su otkrivene i njene prvobitne gotske slikarije – bordure oko oltara, ulaza i prozorskih otvora. Zidove kapele krase posvetni križevi u gotskom stilu koji simboliziraju Isusov križni put.

Ispod Palacija se nalazi niz sačuvanih zatvorskih samica, koje su bile obnovljene 2011. godine i sada su postale dijelom objekta Kaznionica.

Predstavljena je autentična arhitektura, oprema, tadašnji uvjeti i povijesni prikaz događaja, uključujući i holograme zatvorenika. U kaznionicama su bili zatvoreni i neki poznati Slovenci, među njima i najveći slovenski književnik Ivan Cankar te poznati slikar i karikaturist Hinko Smrekar.

Središnje dvorsko dvorište je u cijelosti zatvoren ambijent.

Središnje dvorsko dvorište je u cijelosti zatvoren ambijent, s jedne strane prostran, jer je njegova središnja površina ravna i pokrivena kamenim pločama, a s druge, pun živahnih arhitektonskih elemenata, koji čine idealnu kulisu za raznovrsne događaje.

Posjetiteljima osobito ostaju u prijatnom sjećanju večernje priredbe u toplim ljetnim mjesecima, kada se prostor može još dodatno osvijetliti. Dvorište je raščlanjeno po nivoima i ima tipični, nepravilni gotski tlocrt.

Na obrambeni dio srednjovjekovnih zidina danas je prislonjen i trakt s dvjema dvoranama na katu i kavanom na razini dvorišta. Dvorane su potpuno obnovljene 2014. godine.

Unutrašnjosti dvorana su vizualno uključene u povijesni ambijent dvorca, a prostorije se otvaraju prema dvorskom dvorištu. Osim dvorana, na katu se nalazi još i terasa s koje se pruža prekrasan pogled na dvorište. Obje dvorane su višenamjenske.

Prostor za dvoranu ispod Gostione na gradu je dobiven prilikom zadnje obnove. Zanimljivo je njeno višerazinsko uređenje i preplitanje građevinskih materijala sa geološkom strukturom tla.

U istom djelu Dvorca gdje se na središnjoj razini nalaze Gostiona Na Gradu, a na gornjoj razini je Hribarova dvorana, u podrumskim prostorijama smješten je i lapidarij, koji je po sadržaju i namijeni sličan Kamenitoj dvorani, te obrasli teren s paleontološkim prikazom unutar prostorije i zanimljivom replikom bunara koji je nekada služio i kao tajni izlaz iz Dvorca.

Prostor za dvoranu ispod Dvorske kavane je dobiven prilikom zadnje obnove. Zanimljivo je njeno višerazinsko uređenje i preplitanje građevinskih materijala sa geološkom strukturom tla.

Tek u 16. odnosno u 17. stoljeću su arheološka iskopavanja pokazala da se prva dvorana u tom djelu Ljubljanskog dvorca, nalazila između Kule strijelaca i Peterokutne kule. U nacrtima s početka 19. stoljeća taj se prostor opisuje kao drvarnica i prostorija za čuvare i upravnike zatvora. Trakt koji je obnovljen početkom devedesetih godina, bio je istovremeno i prva veća građevinska intervencija u okviru suvremene obnove Ljubljanskog dvorca.

Kamenita dvorana je dobila ime po impozantnim stijenama usred prostorije koje u biti predstavljaju geološku strukturu Dvorskog brežuljka. U dvoranu se ulazi ispod dvorskog mosta po duplim spiralnim stepenicama, jedne koje vode iz Dvorske kavane ili druge koje vode iz povezujućeg lapidarija iznad uspinjače. Krajem tjedna možete pronaći ovdje Jazz Klub.

Za kulu koja je nazvana po lopovskom vitezu Erazmu Jamskom (iz obitelji Luegger), arheolozi pretpostavljaju da je služila kao tamnica za plemstvo.

Na zidovima tamnice još i danas su vidljivi tragovi urezanih grbova (približno desetak), a jedan od njih je navodno pripadao Erazmu Jamskom. Erazem nije umro u tom zatvoru, jer je najvjerojatnije podmitio svog tamničara. Smrt ga je čekala doma, u dvorcu Jama kod Postojne.

Neki grbovi su dopunjeni natpisima, čak i godištima, stoga su kula i grbovi približno datirani u sredinu 15. stoljeća. Do danas grbove nitko još nije podrobnije analizirao, a nalazi bi za javnost zacijelo bili više nego zanimljivi. Za sada je još uvijek nepoznato koja plemićka gospoda su u kasnom srednjem vijeku (i još kasnije) prisilno boravila u Ljubljanskom dvorcu.

U Erazmovoj kuli posjetitelji mogu od travnja dalje pogledati stalnu izložbu Dvorsko oružje.

Prostor u polupodrumu, u kojem se smjestio naš nestašni Zmaj, najvjerojatnije je, kao i prostor Oružarnice, sagrađen tek u 16. stoljeću. Njegova lokacija je bila prigodna glede na blizinu Peterokutne kule kroz koju su u slučaju opasnosti na visoravan ispred dvorca dovozili teško oružje (štukove, falkonete, kanone, …). Nakon što bi opasnost prošla, oružje bi istim putem preko prirodne rampe, koja je povezivala Peterokutnu kulu i Oružarnicu i kroz široki gotički portal, koji se još danas koristi kao ulaz u prostor, deponirali u današnji Zmajev brlog.

Prilikom uspostavljanja Kaznionice u Ljubljanskom dvorcu na početku 19. stoljeća, ovaj prostor je služio kao drvarnica za stražare i dodatno je adaptiran za vrijeme druge kaznioničke faze (1868 – 1895).

Od 1999. do 2016. godine na ovoj lokaciji je djelovao ljubljanski Miniteater. 2018. godine prostor je u cijelosti obnovljen i namijenjen provođenju najraznovrsnijih programa za djecu (tematskih radionica, programa za vrijeme školskih praznika, rođendanskih proslava, …).

Barutanu, sagrađenu u 15. stoljeću, danas smatraju jednom od prvih prostorija u dvorcu, a nalazila se između Dvorske kapele sv. Jurja i Oružarnice.

Sa arheološkog gledišta je zanimljivo otkriće dviju prostorija - kuhinje i prostorije za boravak (sobe), ogrijevane ložištem. Ova stambena jedinica tipično gotskog oblika, uzidana je u kutu dvorskih zidina. Kada je u neposrednoj blizini postavljen mlin za ugalj za pripremu baruta, je taj prostor najvjerojatnije zasut. Srednjovjekovni mlin za ugalj je bio ključni element za izgradnju nove tvrđave u 15. stoljeću, koja je već koristila nove taktike obrane sa uporabom baruta.

Barutana je za Ljubljanski dvorac bila i opasna; u nju bi više puta udarila munja, pa je životno ugrožavala stanovnike. Nakon jednog nevremena, vrata barutane su pronađena kod rijeke Save u naselju Črnuče (približno 4 km od Ljubljane). U arhivskim bilješkama (iz 1586. godine) spominje se i konjska staja.

U 19. stoljeću barutana se, kao većina prostorija u dvorcu, koristila u svrhu kaznionice (radionica za muškarce u prizemlju i radionica za žene na katu). Danas je u tim prostorima, na svim razinama, smještena stalna izložba Slovenska povijest.

Prostor Zatvora na otvorenom stisnut je između dvorskih zidina i stijene. Tamnica je nekada bila dostupna samo sa razine dvorišta, što znači da su zatvorenike spuštali u dubinu konopcem (ili lancem).

U tom malom prostoru zatvorenici bi služili svoju kaznu, okovani lancem oko gležnja. Glede na izvore, tu su zatvarali uhvaćene turske vojnike, protestante i seljačke pobunjenike. Prostor nije imao krova, pa su nad glavama zatvorenika bile samo željezne rešetke. Koliko osoba je bilo zatvoreno odjednom, nije poznato , ali pretpostavljamo da su živjeli u iznimno teškim uvjetima, jer su u ovom skučenom prostoru obavljali sve životne potrebe (hranjenje i izlučivanje). Otvoreni krov propuštao je kako sunčeve zrake tako i sve padavine.